Okreni 17001 Fotografija: Katarina Panić

Okreni 17001

jul 16 2018

Jedan poziv, jedan obrok za javne kuhinje u BiH. Vrijedi za sve operatere.

Muharemu Horozović /49/ iz Prijedora zatičem u javnoj kuhinji prijedorskog Udruženja građana „Optimisti“. Skrštenih ruku, s maramom na glavi koja krije posljedice hemoterapije, strpljivo čeka paket hrane. Ne dolazi svakodnevno po kuvane obroke, kao većina korisnika, već jednom ili dva puta mjesečno po namirnice, pa sama sprema za sebe i kćerkicu Mateu. Dvadeset pet godina radila je kao kuvarica, a posao je morala napustiti nakon što joj je krajem prošle godine dijagnostikovan rak dojke. Sada živi od dječijeg dodatka i nadnica za pomoć u kući, ali joj bolest ne dozvoljava teže poslove, pa je i prilika za zaradu manje. 

13.07.2018. Zijad Čanić i Muharema Horozović Zijad Čanić i Muharema Horozović

 

„Podstanari smo, u Donjoj Puharskoj. Kiriju ne plaćam, ali otkad ne radim gomilaju se dugovi za sturju i to. Imaću operaciju krajem mjeseca, samo da to prođe kako treba“, kaže Muharema. Izvinjava se što plače. A zaplaka kad je upitah zna li joj kćerka za bolest. Kćerka će na jesen u treći razred osnovne škole. „Krila sam jedno vrijeme. Onda više nisam mogla.“

13.07.2018. Azemina Mujdžić potpisuje priznanicu o novčanoj donaciji Azemina Mujdžić potpisuje priznanicu o novčanoj donaciji

Dok razgovaram s Muharemom, u prostoriju ulazi žena u ranim sedamdesetim. Azemina Mujdžić. Iz Čarakova je, posljednjih 20 godina živi u Americi, tamo je radila kao spremačica i penziju zaradila. Njena porodica već četvrti put dolazi u ovu javnu kuhinju da daruje pomoć, bilo u hrani ili u novcu. Kako kaže, s halalom.

„Čuli smo za ovu kuhinju, da se ovdje dijeli pomoć... Ne mogu ja pričati...“, kaže Azemina. Plače. Uzima priznanicu i odlazi. Onda čujem da je nedavno doživjela tešku porodičnu tragediju.

Deset je sati prošlo, počinju dolaziti prvi korisnici. Sa sobom donose posude u koje im na bočnim vratima kuće hranu izdaje kuvarica Tamama. I sama socijalni slučaj i žrtva porodičnog nasilja, na ovom je mjestu pronašla sebe. Posvećena je poslu koji radi i zadovoljna rezultatima. Skromno govori o višestrukim efektima isporuke hrane na kućne adrese korisnika koji nisu u mogućnosti dolaziti.

13.07.2018. Hrana upakovana za kućnu dostavu

13.07.2018. Obroci na kućnu adresu

„Nije to više samo hrana u pitanju. Mi kad dođemo u kuću, ljudi pričaju šta im još treba. Neki neće da kažu sami, ali ni ne moraju. Kad uđeš u neku kuću i provedeš neko vrijeme tu, onda i sam možeš vidjeti i zaključiti šta kome treba. Nekome lijek, nekome neka druga pomoć u kući, nekoga odvesti ljekaru. Nije samo glad problem“, kaže Tamama.

Njen radni dan počinje u pola pet u zoru, a završava u pola dva. Svakodnevno priprema više od 200 obroka: 180 izdaje u samoj kuhinji, 20 ih pakuje za korisnike u Kozarskoj Dubici, a 12 za korisnike u Prijedoru koje i sama često posjeti prilikom isporuke hrane. Detaljno objašnjava šta sadrži jedan obrok i kako se na kućne adrese odvoze porcije, i to duple, ali svaki drugi dan, da bi se uštedjelo na putnim troškovima.

13.07.2018. Tamama Ležić kuvarica Tamama Ležić, kuvarica

„Malo koji dan ima da neko ne zovne da mu treba hrana, da pita može li se pomoć kakva dobiti“, kaže Tamama. S ponosom pokazuje veliki paradajz iz plastenika koji je doniran kuhinji i koji ona obrađuje. „Imamo mrkvu, peršun, kupus, papriku i krastavac“, dodaje. Poklanja mi kesu punu krastavaca, kaže dobro su rodili i ima dovoljno za sve.

„Nje da nema, mogli bismo ovo zaključati. Radi za 250 KM, a sve je na njoj“, kaže osnivač kuhinje prijedorskog Udruženja građana „Optimisti“ Zijad Čanić. „Evo, skoro nam je bio čovjek iz Kozarca, Hidajet Hadžić se zove. Poslao ga onaj Nijaz što vodi portal kozarac.eu, da, Caja (Huremović). I rekao mu i za Tamamin slučaj. Kaže, ima on svoju ekipu, pa se dogovorili da naprave akciju i šta prikupe za pet dana da daju ovdje. Ima tako slučajeva, dođu pa se više ne pojave i mi smo na to i zaboravili, kad ide čovjek juče, kaže tri palete drva za Tamamu, jedna za nas, 373 KM za šporet na plin, sutra nam stiže šporet. Imamo i jedan težak slučaj, brat i sestra su, i oni će dobiti drva“, kaže Zijad.

Iz prostorije u kojoj razgovaramo vidi se dvorište i kako naiđe ko od korisnika, za koje Zijad smatra da su vrijedni pažnje javnosti, on ih i pozove da uđu na glavni ulaz, da se upoznaju sa mnom i da ispričaju svoju priču.

„Ma, ovdje je svako ko dolazi posebna životna priča. Evo odskora imamo porodicu Brdar iz Čarakova. Otac sa četvero djece, majka ih ostavila. Djeca 12, deset, osam i šest godina. I dijete sad dolazi ovamo biciklom po hranu za njih. Evo Sovilja. Zaustavio me u gradu prije mjesec dana, pita može li jesti ovdje. Muka natjerala, treba obaveze, treba lijekove za roditelje, svašta treba. Evo, izvoli obrok, nikakav problem“, kaže Čanić. I zovne ga.

„Sovilj, šta ima, kako je stari?“

„Stari kod kuće.“

„Majka?“

„Isto.“

„Kol'ko je ono njima?“

„Stari tri'es' osmo, stara tri'es' deveto.“ (Vadi iz džepa narandžasti komad kartona, dio otkinut sa kutijice za lijek.) „Evo samo jedan osamn'es' i po maraka. Sad bio, moraju naručiti iz Banjaluke“, kaže Radoslav Sovilj.

Prema Čanićevim riječima, tri ključna problema s kojima se javna kuhinja suočava u svom radu jesu nepostojanje socijalne karte grada Prijedora, jer se bez preciznih podataka o broju socijalno ugroženih i stepenu ugroženosti i drugih parametara ne može učestvovati u javnim pozivima ozbiljnih donatora; zatim nedostatak volontera ili ljudi koji su spremni da pomažu funkcionisanju javne kuhinje za naknadu u hrani umjesto u novcu; i na kraju gubitak povjerenja među pojedincima koji su u mogućnosti pomagati, ali nemaju više volje.  

„Tu, prije svih, mislim na ljude iz dijaspore. Oni su izvarani. Nekada su negdje učestvovali u raznim donacijama, pa su saznali da njihova pomoć nije otišla u prave ruke. Zbog takvog lošeg prethodnog iskustva s razlogom su i ogorčeni i sumnjičavi. To je i razumljivo i zbog toga mi svima koji dođu da nešto daruju ponudimo da sami lično uruče pomoć ili da sami biraju korisnike ili da mi to uradimo u njihovo ime. Nigdje se ne reklamiramo nego puštamo da glas o nama ide od usta do usta. To jeste sporije, ali je i efikasnije“, navodi Čanić. Pa će glasno:

„Crnalićka, 'ajd' ovamo. Kol'ko imaš godina? (74) Kol'ko ima ova kojoj nosiš? (92) Eto, svaki dan dolazi ovamo njoj po hranu. Uhvatila se tog posla, obaveza je to.“ „Pa šta bi, hej! Ne postim, ne klanjam, makar tog sevapa. Moram, šta ću. Sad sam ja kosila dvorište, samo prestala da odnesem njoj jesti“, odgovara Mina Crnalić.

13.07.2018. Mina Crnalić nosi hranu 92 godišnjoj komšinici Mina Crnalić nosi hranu 92-godišnjoj komšinici

Udruženje pomozi.ba iz Sarajeva „Optimistima“ je u junu obezbijedilo hranu za šest mjeseci.

„Teško se može naći porodica da ima hranu do kraja godine, a evo mi u skladištu to imamo za naših više od 200 korisnika. Sad ćeš ići sa nama kod jednih gore kod kasarne. Prati nas“, kaže Zijad. On i Tamama s obrocima za dvije osobe za dva dana sjedaju u mali crveni reno sa logom pomozi.ba i brojem telefona 17001. „Zovi, zovi slobodno. Isti je za sve operatere.“ Zvoni kratko. „Hvala što ste donirali dvije konvertibilne marke Udruženju pomozi.ba“. A pored broja na vozilu piše: „Jedan poziv, jedan obrok!“

13.07.2018. Dostavno vozilo donacija Udruženja pomozi.ba iz Sarajeva

Prvu javnu kuhinju u Prijedoru je 2011. godine otvorilo ovdašnje Hrišćansko humanitarno udruženje „Hleb života“, drugu isto udruženje 2013. u Ljubiji, a treću krajem 2016. godine UG „Optimisti“. Njihov se rad finansira najvećim dijelom donacijama, a iz gradskog budžeta sufinansira od 2012, iako je posebna budžetska stavka otvorena dvije godine kasnije i do danas je više nego utrostručena. Za uvećanje ove stavke sa početnih 30.000 KM do sadašnjih 100.000 KM zaslužan je nevladin sektor budući da je na javnim raspravama koje prethode usvajanju budžeta redovno naglašavao potrebu za većim učešćem gradske uprave. U ovoj godini 80.000 KM namijenjeno je “Hlebu života”, a 20.000 KM “Optimistima”. 

Idući ka kasarni skrene se lijevo u jednu strmu ulicu i dođe se do kuće bračnog para, po 88 godina im je. Kada su im dva dana prije donosili obroke, zatekli ih u dvorištu. Starica prostire veš, a starac je pridržava. Svakog dana ujutro i uveče daje joj inzulin. U nedjelju joj je rođendan, bujrum, kažu oboje. Tamama kaže donijeće im jedno pečeno pile za rođendan.  

Tekst i fotografija: Katarina Panić

TEMPLEJT na srpskom800

baner

Saint Art Designs / Web Development

Saint Art Designs / Web Development

Prijatelji sajta

Safe Journalism HND Solidarna Actat Kvart komesarijat-za-izbeglice XXZ Pescanik logoo mirc NGTim