Intervju s Igorom Motlom: Vlastima je u interesu da umjetnost ne postoji

mart 16 2018

Igor Motl druguje sa klasičnom gitarom 30 godina, od čega 15 godina kao profesor u Muzičkoj školi „Savo Balaban“ Prijedor, a već 19 godina bavi se fotografijom i imao je četiri samostalne izložbe do sada. Dovoljno razloga za razgovor sa Igorom o onome čime se bavi, ali i o položaju umjetnosti i stanju duha u našem društvu.

ZAMISLI.BA: Tvoj posao profesora gitare i bavljenje fotografijom, koju nazivaš svojim hobijem, spadaju u sferu umjetnosti, pa me za početak interesuje tvoje mišljenje o položaju umjetnosti u našem društvu. 

MOTL: Vlastima u Bosni i Hercegovini je u interesu da umjetnost ne postoji. Mislim da oni rade prilično proračunato i prilično svjesno na urušavanju umjetničkog svijeta, na urušavanju umjetničkog sistema i, samim tim, na urušavanju sistema vrijednosti. Umjetnost traži razmišljanje, a ovdašnjim vladajućim strukturama potrebne su ovce, a ne ljudi koji razmišljaju svojom glavom. Ne optužujem ja ni vlast ni bilo koga za nepostojanje umjetnosti, jer, generalno, da bi se neko bavio umjetnošću nisu potrebni ni vlast ni odnos vlasti prema umjetniku ili umjetnosti, ali podrška države jeste potrebna da biste umjetnost promovisali, da biste je postavili na mjesto na kojem treba da stoji, da bi ona bila sistem vrijednosti, a toga ovdje nema. Ovaj sistem je kreiran tako da svjesno, savjesno i odgovorno uništava i urušava umjetnost.

 

7a

 

ZAMISLI.BA: Zanimljivo je, ranije si mi rekao, da klasična gitara nije bio instrument koji si ti želio svirati.

MOTL: Kada sam kao sedmogodišnje dijete krenuo u muzičku školu, želio sam da sviram violončelo koje sam vidio na televiziji ili slušao na radiju, ali ne zbog muzike koju su na njemu svirali, nego prosto iz emocije prema zvuku koje je ono proizvodilo. Bio sam razočaran što u školi nema odsjeka za violončelo, pa su me nekako nagovorili da sviram klasičnu gitaru, koja me je u to vrijeme po svojim gabaritima podsjećala na violončelo. Nju nisam počeo svirati iz želje da je sviram, već je to bila neka vrsta kompenzacije. Ne mogu reći ni da sam u djetinjstvu bio zainteresovan za klasičnu muziku, ali svirajući gitaru i baveći se klasičnom muzikom od početka svog školovanja, preko srednje muzičke škole do muzičke akademije veza sa njom je postajala sve intenzivnija i ljubav prema klasičnoj muzici i odnos prema njoj kakav je danas gradio sam godinama.

ZAMISLI.BA: Kad su u pitanju nekadašnji jugoslovenski prostori, Jovan Jovičić je bio i ostao neprevaziđen virtouz na klasičnoj gitari.

MOTL: Ono što je Andres Segovia, koji se smatra pionirom klasične gitare i začetnikom one vrste sviranja gitare kojom se danas bavimo, to je Jovan Jovičić na ovim prostorima. Sjajan pedagog, sjajan naučnik - bio je fizičar, sjajan gitarista. Sve što mi danas radimo treba da zahvalimo njemu i naporima koje je on uložio da klasičnu gitaru donese na prostor Balkana i da tu tradiciju sviranja klasične gitare prenese nama. Naravno, ona se i dalje razvija, ali on je sigurno jedan od najzaslužnijih za to. Imao sam ludu sreću da ga upoznam u Novom Sadu gdje je po njemu nazvano jedno takmičenje koje se održava već 13 godina, a na kojem sam redovni član žirija.

 

9

 

ZAMISLI.BA: Da li ti imaš uzore?

MOTL: Naravno da sam ih imao, a imam ih i danas i nekako se oni smjenjuju u mojoj glavi u zavisnosti od nekih mojih senzibiliteta i emotivnih stanja u tom trenutku, što možda zavisi od mog sazrijevanja i načina razmišljanja. U početku su to bili neki moji profesori, a imao sam i LP ploču na kojoj je svirao trio velikana Paco De Lucia, Al Di Meola i John McLaughlin. Bila je to jedna od prvih ploča isključivo gitarskih koje sam imao i koje sam slušao danaima i godinama, tako da su oni bitno uticali na moj razvoj. Kad sam počeo da se interesujem i za druge vrste muzike, druge smjerove, druge domene, onda sam nalazio drugačije uzore. Imati uzore znači imati inspiraciju i želju za napredovanjem.

ZAMISLI.BA: Kako tvoji učenici doživljavaju klasičnu muziku?

MOTL: U našoj osnovnoj i srednjoj školi fokus nam je na klasičnoj muzici od renesanse do današnjih dana i nastojimo da kod učenika razvijamo stav o kvalitetnoj vrsti ove muzike, ali nisam siguran koliko u tome uspijevamo. Brzi tehnološki napredak doveo je do jedne pojave koja kolikogod dobra, toliko je nesretna i nespretna u tom nekom emotivnom sazrijevanju. Zbog instant sadržaja gdje s dva-tri klika ili slova možete da dođete do bilo kojeg sadržaja, više ne postoji potraga za sadržajima. Jednostavno, sve je jako dostupno, a kroz traženja i potrebe mi se gradimo i sazrijevamo. Taj stepenik je preskočen i sve je na dohvat ruke, te se tako i mladi odnose prema svemu. Ako nije lako savladivo, prijemčljivo i primamljivo na prvu, brzo se odustaje. Imamo doduše đaka koji stvarno od ranih školskih dana pronađu ono za šta mogu da se vežu i tu muziku zaista doživljavaju kroz svoje sazrijevanje. Nažalost, u medijima u čitavom okruženju jako malo možemo čuti klasične muzike, a i kad je čujemo to je obično prilikom nekih tragičnih događanja, pa je mladi povezuju sa nečim tužnim i žalosnim, a klasična muzika je sve samo to ne. 

ZAMISLI.BA: Kada si počeo da se interesuješ za fotografiju? 

MOTL: U našoj gimnaziji postojala je foto sekcija i mene je kao sedamnaestogodišnjaka privuklo sve u vezi sa fotografijom. Sekcija je prestala sa radom početkom rata, a igrom slučaja moj školski drug imao je opremu za razvijanje filmova, pa smo nas dvojica eksperimentisali, što je bio nekakav naš bijeg od surove stvarnosti. Kasnije sam počeo i da fotografišem.

 

5

 

ZAMISLI.BA: Šta te je u početku najviše privlačilo da zabilježiš fotoaparatom?

MOTL: To su bili neki detalji, pejzaži, male igre sa svjetlom, sa dugom ekspozicijom, a bježao sam od fotografisanja ljudi, jer bilo je u to vrijeme strašno i strano fotografisati ljude. Nakon izvjesnog vremena postalo mi je izazov to da fotografišem ljude. Na tu moju odluku najviše je uticao jedan od mojih uzora Borut Peterlin i njegova serija konceptualnih portreta koje je uradio za slovenačku „Mladinu“. Onda sam ja nešto slično uradio i to je bila moja prva izložba. Priređena je 2010. godine i obuhvatila je portrete 30 ljudi koji su imali određeni uticaj u kulturi, sportu, politici, arhitekturi, koji su na ovaj ili onaj način imali uticaj na ovaj grad. Pokušao sam da ih spojim sa jednim nadrealnim, simboličkim prikazom atmosfere. Tada sam shvatio kako portretisanje ljudi može biti kompleksno, ali u isto vrijeme i jako zabavno.

 

6

 

ZAMISLI.BA: U koji žanr svrstavaš svoje fotografije? 

MOTL: Sarađujem sa prijedorskim i banjalučkim pozorištima, sa Turističkom organizacijom grada Prijedora, sa maanifestacijama poput Međunarodnog festivala horova „Zlatna vila“ i Književnih susreta na Kozari, tako da ih je teško uklopiti. Kad radim fotografije isključivo za sebe i zbog sebe, ne znam kako da to nazovem. Možda bi se mogle svrstati u umjetničko–dokumentarni žanr.

 

8

 

ZAMISLI.BA: Na kraju, kako bi ocijenio stanje duha u našem društvu? 

MOTL: Kod nas je već duže vrijeme prisutna ona najbrutalnija lobotomizacija društva gdje se ispira mozak većini ljudi, a ljudi su nakon toga spremni da povjeruju u sve što im se kaže. Spremni su tako da povjeruju da neko domaćim političarima radi o glavi, da im povjeruju da će uraditi ono što već 20 godina prstom ne mrdaju da urade i da i nakon 20 godina vjeruju u te prazne priče. Naravno da je ljudima koji su u vladajućim strukturama u interesu da ostvaruju svoje lične ciljeve, a narod je tu da ih podrža bez obzira na sve, iz prostorg razloga što ne umije da razmišlja svojom glavom. On ne umije da sagleda cjelokupnu sliku, a ne umije zato što je sistem 20 godina sistematično narušavan i urušavan i postavljen na krive noge.

 

 10

Postali smo jedno veliko društvo mediokriteta gdje ljudi imaju malo ili nimalo znanja i vještina za poslove kojim se bave, a to je sve u svrhu toga da pojedinci izvuku najveću moguću korist iz toga. Sistemska hobotnica ima svoje pipke u svim segmentima društva, tako da se pojedincu teško izboriti sa njom, izvojevati neku bitku. Nama treba jedan opšti komplet znanja, da ispočetka radimo i da postanemo svjesni da ljudi koji nas vode ne rade nam ništa dobro. Zapravo rade nam više loših nego dobrih stvari i kad to shvatimo, kad preuzmemo taj određeni dio moći koji imamo i kad donesemo bilo kakvu promjenu, možda će se promjene u našim životima početi dešavati.

 

Razgovarala: Božica Radić

Fotografija:Igor Motl

TEMPLEJT na srpskom800

baner

Saint Art Designs / Web Development

Saint Art Designs / Web Development

Prijatelji sajta

Safe Journalism HND Solidarna Actat Kvart komesarijat-za-izbeglice XXZ Pescanik logoo mirc NGTim