Intervju s Mišom Mirkovićem: Doživotno zavisan od fotografije

mart 02 2018

Mišo Mirković bavi se fotografijom 30 godina, ali ne prihvata da mu je to hobi, jer smatra da je mnogo više od toga, a pogotovo ne želi nazvati to poslom, jer on, kao doktor veterine, ima svoj posao koji svakodnevno obavlja i koji nema nikakve sličnosti sa fotografijom. Razgovarajući sa njim o fotografiji, njenom značaju, vrstama, porukama koje nosi, ali i zloupotrebi, ne možete se oteti utisku da je on njom opčinjen. On to ne naziva opčinjenošću, već zavisnošću.

MIRKOVIĆ: Ima onih koji nisu i onih koji jesu zavisni od fotografije, a ja sam, naravno, u drugoj grupi i doživotno sam zavisan od nje. Svako ko se bavio njom na način koji je više od entuzijazma, najvjerovatnije je do kraja života to radio. Znao sam ljude koji su do kraja života bili fotografi, među kojima su neki bili i moji učiteljii, a koji su bili izuzetno obrazovani. Svi fotožurnalisti sa bivših jugoslovenskih prostora bili su izuzetno obrazovani ljudi. To nije nikakvo iznenađenje, jer fotografija kao medij zahtijeva vrhunski načitanog i obrazovanog čovjeka.

ZAMISLI.BA: Kako i kada te je privuklo bavljenje fotografijom i sjećaš li se svoje prve fotografije koju si uradio?

MIRKOVIĆ: Bio sam član jednog od najboljih foto klubova na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima - Foto kluba Sarajevo u kojem je najviše imena bilo koji su izlagači i koji su u okviru određenih evrpskih zvanja bili poznati i sa titulama, koje nisu profesionalne već titule priznanja koja se uglavnom dodjeljuju autoru koji ima šta da kaže i čije fotografije imaju težinu. Svoju prvu fotografijau uradio sam kad mi je bilo oko17 godina i to je bio je neki pejzaž, ali ga se ne sjećam. Znam da sam od ideje do realizacije uradio sve, što znači da sam stavio film u fotoaparat, uslikao to šta sam planirao, hemijski je obradio, dakle, u nekoj mračnoj komori razvio film i uradio fotografiju. U vremenu u kojem sam ja učio, smatralo se obaveznim znati sve radnje od ideje do realizacije odnosno da, pored uočenog motiva, morate ga tehnički precrtati, čak i likovno opremiti ako je za izložbu. Ako želite nešto da kažete, vi u trenutku kad pritisnete okidač morate da znate šta želite. Mi koji smo uvježbani znamo šta će se desiti. To uvježbavanje je rezultat jednog drila koji može trajati decenijama. U suštini, tehnika je bitna stvar, da vas ne limitira u onom što želite da kažete, ali nije najvažnija, jer je najvažnije uočiti detalj. Naravno da biste bili dobar fotograf i da biste razvijali vizuelnu percepciju, nije dovoljno da je razvijate bez onog što se zove riječ.

02.03.2018. Free as a bird and distorted reality

ZAMISLI.BA: Mnogi na fotografiju gledaju kao na priljepak tekstu, međutim, ona ako je kvalitetna može govoriti mnogo više od riječi.

MIRKOVIĆ: Ako je fotografija dobra, njoj ne treba legenda, a kad to kažem, mislim da joj ne treba objašnjenje šta i o čemu govori. Današnja novinska fotografija je, međutim, razlog što sam ja, koji je sam bio klasični primjer novinskog fotografa ili fotožurnalizma odustao od tog posla i to onog momenta kad je to postalo nekrofilija. Nisam od onih koji spadaju u ljude koji ne mogu podnijeti razaranja, destrukcije i sve drugo što je u ljudskoj prirodi, ali moram reći ako na prve tri strane u nekim novinama imate prizore rastrganih ljudskih tijela, epiloga ratnih dešavanja u nekoj zemlji, naravno da postoji neslaganje s tim. Ne u smislu da nešto morališete, nego jednostavno postajete zgađeni. Ako je to ono što će povećavati tiraž novina, radije se time neću baviti.

ZAMISLI.BA: Poznato mi je da su baš takve fotografije, koje su objavljivane i na naslovnicama domaćih novina, nagrađivane visokim honorarima.

MIRKOVIĆ: Južnoafrički fotograf Kevin Carter izvršio je samoubistvo vjeruje se dijelom i zbog svoje čuvene fotografije djeteta koje iznemoglo od gladi puže, a u blizini je lešinar koji čeka smrt djeteta (Sudan, 1993. godina). Oni koji su ga kritikovali, kazali su da je uradio fotografiju koja ima snažne poruke - zaustavite glad, zaustavite rat, pomozite narodu (za tu fotografiju nagrađen je Pulicerom), ali na pitanje šta je bilo sa djetetom, odgovorio je da ne zna, jer je otišao sa mjesta na kojem ga je fotografisao. (Fotografija je nastala nedaleko od humanitarnog centra u kojem se dijelila hrana, ali je fotograf slijedio uputstva humanitaraca da se ne dodiruje lokalno stanovništvo zbog mogućih zaraznih bolesti i nije poznato da li je djevojčica s fotografije uspjela dopuzati do humanitarnog centra.) Imate jedan užasan moralni kodeks koji je ubitačan - kad prestajete biti fotograf, a postajete čovjek, odbacite fotoaparat, zaboravite svoj zadatak fotožurnaliste i priskačete ljudima u pomoć. Narvno, sad je žurnalizam nešto poput ratnog dopisništva. Imate čovjeka u okviru vojne jedinice i on po pravilu snima samo stranu na kojoj je, a ne snima drugu stranu zato što je cenzura strašna. Najstrašnija je autocenzura - kad čovjek snima samo ono što će proći kod urednika, na šta se možete samo zgroziti.

02.03.2018. Šeširi 

ZAMISLI.BA: Neke fotografije su izazvale žestoke reakcije stanovništva u pojedinim državama što je bilo veliko iznenađenje ne samo za fotografe i elektronske medije koji su ih objavili, već i za vlasti u toj državi.

MIRKOVIĆ: To je ona fotografija na kojoj šef južnovijetnamske policije ubija vijetkongovca. Taj događaj je nazvan prvim televizijskim ratom, zato što su televizijske ekipe i fotografi imale pristup i slobodno su to snimali i sve je otišlo u eter. To je izazvalo strahovit odijum američke nacije i već ste 1969. godine u Americi imali više od 70 odsto stanovništva protiv rata u Vijetnamu. Opet je u pitanju moć fotografije i medija.

ZAMISLI.BA: Nakon što si se prestao baviti fotožurnalizmom, kako se, pored znatnog iskustvu i dobrog znanja, nisi okrenuo umjetničkoj fotograjiji kojoj se mnogi okreću?

MIRKOVIĆ: Termin umjetnik je malo prostituisan u posljednje vrijeme. Ima dosta tih digitalnih umjetnika koji samo zahvaljujući prosperitetu neke tehnologije naprave masu istih ili sličnih fotografija. Vidite jednu - vidjeli ste i sve ostale. Pitao sam ljude iz tog entuzijastičkog okruženja da li ih prati fenomen već viđenog. Itekako, kažu. Poplava je svega.

02.03.2018. Simboli

ZAMISLI.BA: Šta te je privuklo dokumentarnoj fotografiji?

MIRKOVIĆ: Kad sam daleko odavde, najviše me interesuju ljudi, i to oni koji imaju šta da kažu, a kada sam ovdje, onda su to zgrade, simboli, momenti koji su se slučajno za mene poredali. Na ulicama ovog grada imate rat simbola, sprejeva, grafita kao oblik subkulture. Jedno vrijeme su na ulicama nicale fotografije Gavrila Principa, rađene tehnikom kojom su nanošene slike Če Gevare na majice i vojničke jakne. Potom se pojavila druga struja koja je tu sliku dopunila zvijezdom petokrakom i, kad sve to vidite, jasno je da imate jednu klasičnu zbrku simbola. Ubijeđen sam da su njihove poruke zbrkane i da dvije struje ne znaju do kraja istinu. Dođem tu i vidim da školska djeca ne znaju ko je Gavrilo Prncip bio, koja je njegova žrtva, za koga je bio, a za koga nije bio heroj i šta mu se pripisuje. Onda dođu dječica iz vrtića i oni svojim crtežima obogate fotografiju i shvatite da tu imate i generacijski i ideološki različite stavove. Ili drugi primjer: na Mrakovici sam, u memorijalnoj zoni, na betonskoj stazi naspram spomenika posvećenoj kozarskoj epopeji, vidio kredom nacrtanu onu školicu koju djevojčice igraju i pitao sam se da li smo išta naučili i da li znamo zašto je taj spomenuk tu podignut. Ko shvata poetiku simbola, a mora puno čitati da bi bio upućen, mora brzo reagovati u djeliću sekunde da bi nešto ovjekovječo, jer može se desiti da više nikad neće imati priliku za to.

ZAMISLI.BA: Fotografi širom svijeta sve su glasniji u ocjeni da je crno-bijela fotografija u odnosu na kolor zanimljivija, sadržajnija, kvalitetnija, ljepša, jer ima dušu. Kakvo je tvoje mišljenje?

MIRKOVIĆ: Crno-bijela fotografija, čak i ako je digitalna, ima nešto što je zavodljivo. Nešto čemu ne možete tako lako reći ne. Teško je odbiti povratak na to i teško je izbjeći čaroliju toga što se zove crno-bijela fotografija. Sadašnji mali broj analognih labaratorija, koje posluju po ekonomskom principu, postojaće i raditi samo dok imaju klijentelu. Neće raditi ako ima pet ljudi koji rade analogno, a svi ostali rade digitalno. To je veliki problem. Problem je i što je to sada mnogo skuplje nego što je bilo prije 30 godina. Izašlo se iz analogne tehnike i ušlo se u digitalnu, a digitalna generacija je došla da ostane. Ja samo mogu reći da onaj fotograf koji je je bio dobar u analognoj tehnici, dobar je i u digitalnoj, a onaj koji je uskočio odmah u digitalnu tehniku, ne mora biti dobar.

02.03.2018. Školice

ZAMISLI.BA: Da li sa svojim radovima prisustvuješ izložbama radova fotografa koje se organizuju na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima?

MIRKOVIĆ: Svakako, jer preko njih pratim rad fotografa od kojih većinu poznajem, kao i oni moj. U Prijedoru sam prije dvije godine učestvovao na izložbi na prvom bijenalu radova malog formata, što mi baš nije baš ostalo u lijepom sjećanju. Naime, od člana žirija sam saznao da su u prvom krugu žiriranja prošla oba rada koja sam poslao, a u drugom jedan od ta dva. Objasnio mi da je taj rad ipak prošao, iako nisam akademski slikar, i naglasio da, za razliku od mene, on to jeste. Pitao sam je li to sad znači da treba da završim likovnu akademiju u Banjalucui kao što je i on i da li zna da jedan Ivan Generalić nije završio likovnu akademiju, ali je kroz svoje radove na međunarodnom planu proslavio savremenu hrvatsku naivnu umjetnost.

ZAMISLI.BA: Imaš li evidenciju koliko si do sada fotografija uradio?

MIRKOVIĆ: Nemam. Prestao sam brojati kad sam uradio stohiljaditu, a to je davno bilo. Ono što me čini zadovoljnim je to što sam od početka bavljenja fotografijom imao priliku i sreću da upoznam divne ljude i da se sa njima družim. Uglavnom, svi mi, pored bavljenja fotografijom, imamo i svoja zanimanja u kojima smo se takođe potvrdili. Veliki broj tih ljudi živi izvan ovih prostora i mislim da nema potrebe da obrazlažem zbog čega, a uskoro ću se i ja nekim od njih pridružiti u Švajcarskoj, jer sam ocijenio da ću tamo imati bolje uslove za bavljenje i fotografijom i veterinom.

Razgovarala: Božica Radić

Fotografija: Mišo Mirković

001 a TEMPLEJT na srpskom

baner

Saint Art Designs / Web Development

Saint Art Designs / Web Development

Prijatelji sajta

Safe Journalism HND Solidarna Actat Kvart komesarijat-za-izbeglice XXZ Pescanik logoo mirc NGTim